Utorak, 21. veljača, 2017.
Postavi kao početnu stranicu -
Dobrodošli
Baptisticka crkva Betanija
Bana Jelacica 16
40000 Cakovec
Telefon : 040/395-154
E-mail :
Aktualnosti
Pismo sina ocu koji pije
how do i have an abortion rodrigopetrella.net hillcrest abortion clinic
how do i have an abortion rodrigopetrella.net hillcrest abortion clinic
how is an abortion performed las vegas abortion info on abortion
Alkoholizam je jedna od mnogih ovisnosti koje urušavaju obitelj i društvo. Mnogi su u njega upali zbog beznadežnosti, nepravde, vlastitih promašaja… Bilo kako bilo, djeca ispaštaju, ali najcešce ne znaju izraziti tešku bol i muku u svome srcu, dok promatraju svoje roditelje koji postaju sve ‘dalji’ i sve ‘teži’ za povratak.

Ova prica, iskazana u ‘Pismu…’, jest zamišljena, ali je vjerojatno slicna mnogim stvarnim pricama. Sjecam se, dok sam još radio u školi kao ucitelj, kako je u razred stigla jedna djevojcica kojoj su se i otac i majka opijali danima, ne kuhajuci niti rucak svojoj djeci, kojih je bilo cetvero (svi ispod 10 godina). Djeca su im bila oduzeta i smještena u Dom. Koliko mora da je utisnutih i ružnih slika na duši te djece?! Pitanje je hoce li ih se, tijekom života, moci potpuno osloboditi. Da nije Božje milosti, znao bih da nece. Ovako, vjerujem da ce na svom putu prepoznati Onog koji ce ih moci i utješiti i ukloniti mnoge boli koje nisu nicim zaslužili.

„Vec dugo me mucilo kako da ti pridem i kako da razgovaram s tobom, tata. Nekako me dosad bilo strah. Bilo me strah da me ne ceš saslušati do kraja. Strah me bilo da ceš me, kad pocnem govoriti, odmah poslati u sobu i optužiti kako me mama nagovorila da ti kažem sve što nosim u srcu. Strah me bilo da ceš pljusnuti i mene i nju koja je sve ove teške godine, dobro znaš, strpljivo bila uz tebe i htjela ti pomoci.

Dugo sam se borio s ljutnjom spram tebe, ponekad bi me i mržnja obuzela. A to nisam htio. Nisam htio zatvoriti mogucnost da se u mom preostalom djetinjstvu, ne cu moci opet radovati svome ocu. Nisam htio da me kroz život prati gorcina koja bi mogla jednog dana iz mene izbiti u nekom od svojih najružnijih oblika.

Tata, htio bih te slobodno voljeti, a ne osjecati grc u želudcu kad si u blizini. Htio bih skakati u tvoje krilo i zagrliti oko vrata, a ne strepjeti hoceš li me odgurnuti pod izgovorom kako imaš puno posla. Htio bih te poškakljati ispod ruke, sjecaš li se, kao nekoc dok još nisu došli tmurni oblaci u naš dom. Htio bih se opet smijati tvojim šalama i gegovima kojima si me silno razveseljivao. Htio bih te iznova pitati o planinama, zvijezdama, kitovima… Da, i o onim pticama koje sa svih strana svijeta dolete i pronadu se na istoj hridini i u istome danu godine.

Da, htio bih sve to, ali ne mogu vec dugo. I ne znam hocu li ikad više moci. A još se uvijek nadam da ceš mi pricati price prije spavanja. Ti si to bolje znao nego mama. Htio bih da ti i ja opet igramo stolni tenis. Vec sam gotovo zaboravio kako se pravilno drži reket. Htio bih da opet idemo u kino ili na utakmice. Tvoje dosjetke i komentari bi me u tim prigodama uvijek nasmijavali.

Htio bih sve to, ali sada ti nisi u stanju. Znam da je i tebi, bar negdje u dubini srca, žao zbog toga. Vidim to kada ti se oci u nekim trenutcima zacakle dok zamišljeno gledaš kroz prozor… negdje u daljinu.

Htio bih i da si dobar prema mami. Da ne viceš na nju kada ti se ucini da te krivo pogledala. Da se ne ljutiš na nju kad je juha mlaka ili kad ti košulja  nije dobro izglacana. Htio bih, ako ti to smijem reci, da bar nekad zagrliš mamu i poljubiš je ili bar da s njom normalno, mirno razgovaraš. Kad je velika vika medu vama, placem u svojoj sobi, ispod jastuka da me ne cujete. A kad je neka hladna šutnja izmedu vas, onda kao da se i moje srce ledi.

Tata, pa ja niti svoje prijatelje vec godinama nisam pozvao u naš dom. Nisam ih mogao zvati. Bojao sam se. Još uvijek imam tu bojazan. Uvijek bih pomislio: ”A što ako moj tata zaurla iz kuhinje dozivajuci me zbog neke sitnice?” Ili: ”Što ako bi culi neku psovku koju moj tata upucuje mami?”

Tata, teško mi je pitati te o necemu što me još muci. Razmišljam o tome gotovo svaku vecer prije spavanja. Mama mi, znam to, nije nikad rekla pravu istinu. Pitao bih te: ”Kako je tvoja mama, a moja baka umrla? Što se to dogodilo?” To me grize iako mnogi odrasli misle da jedan malodobni djecak treba razmišljati samo o igri, zabavi ili glazbi. Ali, u nama ima mnogo više nego se to može na prvi pogled vidjeti… Jedino što se, vecina od nas, ne možemo izraziti o svijetu koji u nama buja, tj. o onome što uistinu osjecamo.

Baka mi je ostala u sjecanju kao draga i topla žena koja je bila uvijek nasmiješena, vedra, spremna za razgovor i pomoc kome bi god zatrebalo. Rado je i cesto dolazila kod nas. Još se sjecam kako se radovala kad bi me vidjela. Možda zato jer bih je uvijek docekivao na ulaznim vratima s: ”Bako, moja bakice! Od svih baka – tvoje najljepše je lice!” To bi je uvijek razveselilo pa mi je taj pozdrav prešao u naviku.

No, onda je došlo vrijeme kad više nije bila tako nasmiješena. Naprotiv, bila je nekako zabrinuta i sve više odsutna. Gle, dolazila je sve rjede, i to samo kad ti ne bi bio kod kuce, tata. Jednom sam je pitao: ”Bako, što ti je? Što si tako zamišljena?” Odgovorila mi je, vjerojatno tek da nešto kaže: ”Ma, oblacno vrijeme ne utjece baš dobro na mene…” A toga je dana, dobro se sjecam, vani bio – vedar dan.

No, sada, nakon nekoliko godina od njene smrti, sve više postajem siguran da je neki drugi razlog njene zamišljenosti bio u pitanju. Nešto što je ukralo njenu vedrinu. Da, tata, znam da je sve to, na neki tocno odredeni nacin, bilo povezano i s tobom.

Jednom sam iz svoje sobe, prislonivši obraz na vrata, cuo njen glas kako govori: ”Ali, Petre, pokušaj barem misliti na svoju ženu i na svoga sina. Što ceš ako ih izgubiš?” Tvoj odgovor je bio brz: ”Majko, nemoj se miješati u moj život.”

Od tog dana više vas nikad nisam vidio da razgovarate. Ona bi dolazila kod nas sve rjede pa smo mama i ja ponekad odlazili posjetiti je u njen malen stan na drugom kraju grada. Ti si uvijek imao nekog prjeceg posla pa nikad nisi išao. Sad znam da si je namjerno izbjegavao.

Kad je baka iznenada morala otici u bolnicu, mama mi je rekla da ima velike bolove u trbuhu i da tamo mora ostati neko vrijeme. Ostala je zauvijek. Dugo sam plakao nakon njene smrti jer sam je volio i, nekako, znao da nije morala otici. Znao sam da sam mogao još neko vrijeme slušati njene price iz djetinjstva. A i pozdraviti je još poneki put onako kako je ona to najviše voljela.

Na pogrebu sam, kroz suze, gledao prema tebi. Kao da sam baš u tim trenutcima na tvom izrazu lica ocekivao odgovor. Znam da je glupo, ali kao da sam cekao da cucneš do mene, pogledaš me u oci i kažeš mi, baš na tom mjestu, što se dogodilo i zašto je baka umrla. No, to od tebe nisam docekao ni tu ni na bilo kojem drugom mjestu. Vec je tri godine prošlo od toga, a ti je nisi ni spomenuo. Slutim da je to povezano i s tajnom koju ti, tata, ne želiš nikome reci, a kamoli priznati.

Tata, znam da piješ. Znam da mnogo piješ i da to traje jako dugo. I ne mogu ti opisati koliko se ta strašna spoznaja duboko nastanila u meni i koliko me prati na gotovo svakom koraku. Prati me kad ustanem ujutro i poželim te pozdraviti, a ti vec budeš mrk i nervozan. Prati me u školi jer me uvijek uhvati strepnja kad se prica o obitelji: o ocu, majci, baki, djedu. Spustim glavu dolje bojeci se da me netko ne prozove kako bih rekao koju rijec o svojoj užoj obitelji. Snašao bih se ja vec nekako, ali se bojim da bi me odalo zamuckivanje i crvenilo na licu.

Jednom me profesor iz hrvatskog jezika pitao: ”Što najviše voliš kod svoga oca?” a ja nisam znao što bih rekao. Zanijemio sam osjetivši neku tupu i neugodnu krivnju. Zbog tebe. A ne bih htio da mi se to opet dogodi.

Navecer, prije spavanja, prije negoli utonem u san, cesto me prati misao: ”Hocu li i ja biti kao i moj tata? Hocu li i ja piti?” Neki kažu da covjek postaje ono o cemu najviše razmišlja. Htio to ili ne. Ne znam, tata.Spoznaja da gotovo svakodnevno piješ, promijenila je moje djetinjstvo. Ono nije isto kao nekoc. Postajalo je teže i sumornije.

Ovo ti pišem dobro znajuci da bih zbog ovih rijeci mogao dobiti cak i batine od tebe. Ili barem dugu zabranu izlaska u dvorište. Nije važno, tata. Ja te vec pomalo i razumijem. Razumijem da se tako loše ponašaš jer te alkohol zarobio. Razumijem da ti ne možeš kontrolirati svoj život. To je jace od tebe.

No, pišem ti još zbog necega. Pišem ti i zato što sam primijetio da se mama u posljednje vrijeme ponaša drukcije nego prije kad je imala više snage za izdržati sve obveze na poslu, kao i one kod kuce. Ukljucujuci i tvoj problem.Vidim je umornu ujutro, umornu popodne, umornu navecer. Ona ne vidi da ja vidim kako joj suze teku dok pere ili sprema posude.Vidim na njoj neke bakine slicnosti u vrijeme njenih posljednjih nekoliko godina. Tata, ne bih volio da i mama… znaš vec.

O, kad bi mi mogao reci istinu: je li baka umrla od tuge i boli koju je nosila u svome srcu zbog tebe? Kad bi mi mogao reci cime te tako teškim povrijedila da si joj se prestao sasvim obracati, pa i brinuti za nju. Ili si ti, tata, povrijedio nju (i sve nas) svojom ovisnošcu o alkoholu koji je izoblicio tvoj karakter?

Jesi li slomio njeno srce, nakon cega je pocela kopniti odustajuci od truda za bilo cime, ukljucujuci i razgovor, igru sa mnom? Kao da je bol koju je u sebi nosila bila jaca od nje. Sve sam sigurniji da je odustajala od života i tako se sasvim ugasila. Kako je to tužno, tata… Pišem ti, jer ti sve ovo ne bih uspio reci u lice.

Moraš još nešto znati. Moraš znati da je mama na rubu. Spominje da ne ce moci još dugo ovako izdržati. Ponekad spomene da te još voli, ali da nije sigurna hoce li to sve izaci na dobro. Pokušavala ti je pomoci, ali se, nažalost, iscrpila. Naišla je na tvrdocu tvoga srca koje nije dalo na sebe. Koje, eto, nije htjelo niti priznati da ima problem. Baka mi je, sjecam se, govorila kako je najvažnije ono što se dogada u ljudskom srcu.

Mama se sve više gubi. Njenu tugu dugo vidim i osjecam. Sad ju je prekrila i neka cudna ravnodušnost koja je promijenila cak i crte njena lica. Teško mi je to reci, ali ona nije više tako lijepa kao što je bila prije. Mislim da nisi ni primijetio kako ne brine o svojoj divnoj kosi kao što je to cinila prije. Ne zove više ni one svoje prijateljice koje su joj svaki tjedan znale doci na kavu.

Pored svega toga, prošli tjedan se dogodilo još nešto. Dogodilo se nešto zbog cega se bojim za nju. Po prvi put sam vidio da je i ona uzela ono pice. I tko zna otkad tako.

Te noci sam, naime, nešto ružno sanjao. Naglo sam se probudio krenuvši u vašu sobu. Ti si, tata, spavao dubokim snom, a mame nije bilo pored tebe. Pošao sam u dnevni boravak i vidio je kako brzo naginje cašicu u kojoj je bila neka smeda tekucina. Primjetila me. Osjetio sam kako su mi suze navrle na oci i pale niz obraze. Što sam mogao prije, vratio sam se u krevet, pokrio dekom preko glave i nastavio plakati. Znao sam svim svojim bicem da se sprema nešto grozno, groznije od bilo kakva ružnog sna.

Nije pomoglo ni to što je brzo došla u sobu i cijelog me, onako sklupcana, zagrlila roneci i sama suze koje su joj se skupile zbog svega. Slutio sam da cu vas oboje izgubiti. Tog trena teži je u meni bio taj strah nego da su me prekrile sve deke ovog svijeta.

Dugo je tu stajala, a onda je, kad je zakljucila da sam zaspao, otišla. Ni sam ne znam kako, ali mi se u tim trenutcima dogodilo nešto što ti ne želim propustiti reci pa što god ti mislio o tome, tata. Pod tom dekom, kad su se suze pocele sušiti, sjetio sam se necega što mi je baka još davno govorila. Rekla bi mi: ”Luka, kad se u životu nadeš u nekoj situaciji koja ti se cini teškom, nemogucom i neizdrživom – onda stani i u svojoj samoci zovi Boga upomoc. Ali svim svojim srcem…”

I, gle, baš to sam tada ucinio. Rekao sam: ”Bože moj, ako zaista postojiš, onda mi pomozi. Ako me voliš, onda dodi i utješi me. Ako si velik, onda me umiri. Ovdje, pod ovom dekom. Ako si ljubav, smiluj se mojoj mami i mome tati… neka se napiju tvojim mirom… Oprosti im, Bože, molim te…”

Ne znam kako je sve to izašlo iz mene, ali je izašlo. Taj doživljaj ne mogu usporediti ni s jednom igrom, pricom ili bilo cime dotad doživljenim. Ispod te deke sam doživio neopisiv mir koji je preplavio moje malo i slabo bice. To je bio kao topli dodir nekoga tko je sve znao… Kao da sam cuo glas: ”Dijete moje, ne brini… ja sam tu. Osloni se na mene… vidjet ceš…”

Ubrzo nakon toga sam i zaspao, a ujutro se probudio s osjecajem da nisam sam. S nekim živim osjecajem da imam nevidljiva saveznika koji je postao moj štit. Nekako znam, tata, da mi je Bog dao snagu da ti ovo napišem. Da ti mogu od sveg srca reci da te volim i da te ne želim izgubiti.

Znam da ti možeš bolje od ovoga gdje si danas i da se, u svojoj nutrini, sramiš samoga sebe. Znam da se osjecaš nisko i poraženo. Jer ti i jesi poražen. Ali to još uvijek ne priznaješ, tata. Ne priznaješ da si slab i da si ovisnik. Tebe još nije taknulo koliko si boli nanio svojoj majci, svojoj ženi i meni. Još nisi svjestan koliko si nam ukrao osmijeha, igre, razgovora i ljubavi kroz protekle godine. Još nisi svjestan koliko si nam podario neprospavanih noci. Koliko suza koje nismo htjeli, a morali smo ih liti.

Opraštam ti, tata. Ne osjecam više ni ljutnju ni gorcinu prema tebi. Znam da sada nisi svjestan koliko te volimo mama i ja i koliko još uvijek želimo biti uz tebe. Samo kad bi poželio priznati, doci do kajanja. Vjerujem da bi se onda sve pocelo mijenjati i ponovo slagati. Makar se vrijeme ne može vratiti. Znam da nisi loš covjek, ali ipak ciniš toliko toga lošeg. Nalijevaš se tekucinom koja nikome nije uspjela ispuniti dušu. Samo bi je natopila zlim kapima koje bi se potom prelijevale ne samo po njihovim dušama, vec i po dušama njihovih najbližih.

Tata, pogledaj, osvrni se: ti nemaš više kamo… pusti taj svoj ponos. Kao i ja, i ti možeš podignuti pogled prema Nebu. Potraži, zavapi bolje kapi. Kapi koji te mogu ozdraviti. Umiriti. Obnoviti. Da, i tebe i mamu. Ništa ne ceš izgubiti, a možeš dobiti sve. A ja… ja cu biti u tvojoj blizini i strpljivo cekati. Mi smo još uvijek obitelj, zar ne, tata?”




Autor: p. Dražen Radman

Pitanja, mišljenja ili prijedloge o ovim web stranicama šaljite na e-mail webmaster@betanija.hr
© 2013 Baptistička crkva Betanija Čakovec. Sva prava pridržana.